Dugo vremena nisam znala što to točno sa mnom nije u redu. Kao slijepac nisam godinama shvaćala da mi je otac alkoholičar....valjda sam mislila da je to nešto normalno.
Onda sam mislila da sam postala pametnija, da alkosa prepoznajem na 100 kilometara, ali sada vidim da nisam, jer sam valjda tek na očevom pogrebu uvidjela da je moj brat isti kao i on.
Onda sam prekapala po očevim papirima nakon njegove smrti i tamo vidjela da mi je i djed bio alkoholičar. Ostavimo sada po strani to moje predivno genetičko naslijeđe.....ali tko sam ja u cijeloj toj priči prepunoj nesretnih očeva i sinova?
Zašto sam uopće počela pisati ovaj blog?
Kada sam prvi put shvatila da za moje psihičko stanje ima objašnjenje, naziv, a možda i lijek, bila sam ushićena. Počela sam čitati o djeci alkoholičara, pisati na forumima o tome, tražiti druge ljude koji su proživjeli slično i počela pisati o tome.
Od malena volim pisanu riječ i ne znam zašto, u pisanom obliku bolje artikuliram svoje misli. Sve ono burno i teško što se kovitla po meni, na papiru odjednom postaje bistro i jasno....sama sebi na papiru postajem jasna.
Nije mi bilo lako početi. Ni čitati ni pisati o tome. Ni sada mi nije potpuno ugodno izjednačiti sebe s tom dijagnozom....ne želim ničije sažaljenje i dugo nisam pričala o svojoj obitelji baš da bih izbjegla onaj sažalni pogled, naginjanje glave u stranu, jadna, dolazi iz loše obitelji kojim me znaju nagraditi ovi odrasli u normalnim obiteljima.
Cijeli život navikla na glumu i laž, pretvaranje da sam netko drugi, da sam ista kao i ostali, teško je bilo nalijepiti u svoj sig i otvoriti srce svijetu: ja sam dijete alkoholičara, imam psihičkih posljedica svoga odrastanja, znate...... malo sam sjebana.
I evo, još uvijek mi nije ugodno.

Ponekad se sažalijevam. Ponekad sam ljuta na svijet koji nije mogao učiniti taj mali ustupak pa da me odgoje neki normalni, moderni ljudi, ponekad se gadim samoj sebi jer mi se čini da ništa ne napredujem, da tu palamudim o sebi samo da bih izbjegla suočavanje s pravim problemima, ponekad sam ponosna na sebe jer sam stigla tako daleko, ponekad vidim i pozitivne strane odrastanja u ovakvoj obitelji, ponekad mislim da je passé u tridesetoj cmoljiti nad djetinjstvom koje se nikada neće ostvariti....

Tješi me što upravo čitam da su sve te emocije normalne i tješi me što sam ja ipak mnogo više od djeteta alkoholičara i klišea ispalog sa stranica self help literature.

Tješi me to da svi mi imamo nekakav teret prošlosti, neki ružan događaj, nesretnu ljubav koja nas je ispunila nepovjerenjem prema svijetu, oprezom, gorčinom...ali da nismo svi svjesni svojih postupaka i da našim današnjim odlukama upravlja neko davno, povrijeđeno dijete?

Tješi me što ja sve manje prepuštam svoj odrasli život u ruke tom djetetu i što sve lakše prepoznajem situacije u kojima se moja prošlost i loši, usvojeni obrasci miješaju u moj sadašnji život. Svjesna sam da mi je nelagodno kada je sve u redu i da nesvjesno izazivam sukobe da bih se osjećala živo; svjesna sam da ne volim ljude i namam povjerenja u njih...da jedva čekam da učine nešto loše kako bi sami potvrdili moje prvotno loše mišljenje o njima. Svjesna sam da sam još uvijek nesretno, povrijeđeno dijete i u situacijama kada to ne bih trebala biti.....ma svjesna sam sada svih svojih mana. Još mi samo predstoji da se naučim bolje nositi s njima i možda, oh lude li želje, voljeti se usprkos njima.