Ne znam puno o alkoholizmu. Pokušavam ostati hladna i nepristrana, promatrati ga kao bolest.....
ali ne mogu.
Za mene je bolest nešto što te spopadne bez tvoga sudjelovanja; nešto što dobiješ bez svoje krivnje.
Alkoholizam i općenito ovisnost biraš.
Razumno si ljudsko biće. Ako vidiš da ti nešto škodi, da nešto što radiš nanosi bol drugima... prestani s tim, traži pomoć, liječi se.
Nemam puno suosjećanjima prema narkićima i alkosima.
Ako je ovisnost svojevrsna kapitulacija pred tegobama života i bijeg od problema; učinu uslugu svojoj obitelji i prosviraj si mozak.
Ovisnost je slabost, beskičmenjaštvo, neimanje muda, sebičnost i donekle zloba.
Možda bih trebla čitati o alkoholizmu. Ali ne želim. Ne zanima me. Nemam suosjećanja. Ne bih nikad mogla pomagati ovisnicima u njihovoj rehabilitaciji...
Grozna sam. Znam. Ali jednostavno, tako se osjećam.
Razmišljem o svom ocu. Pokušavam ga opravdati. I on je bio dijete alkoholičara. Cijeli život se osjećao nevoljenim. Ali jebo te....imao je cijeli život da nešto napravi. Da prekine začarani krug, da učini nešto od sebe. Profulao je sve prilike. Ne mogu se više ljutiti na njega, ali ne mogu mu ni nalaziti opravdanja.
Postoji trenutak u svakom postupku, u svakoj odluci....trenutak kada biraš hoćeš li postupiti nagonski, instiktivno, kao bezumna ameba ili ćeš stati, razmisliti dvaput, triput, stoput.....uključiti razum u cijeli postupak, razmisliti o tuđim osjećajima i posljedicama svoga čina.
Došla sam u fazu kada cijenim isključivo ljude koji su svladali ovu vještinu, a s drugima ne želim imati ništa.