Moja obitelj....
Kako me deprimiraju ti ljudi.
Svatko od nas u svojoj obitelji preuzima neku ulogu. Ulogu dobrog djeteta, dežurnog krivca, mezimca... Ja sam kao najmlađa od četvero djece bila ovo zadnje. Na neki način sam to još uvijek i iako imam skoro 30, za moje sestre, za moga brata, za moju majku....ja sam uvijek bila i uvijek ću ostati netko koga se i ne naziva imenom nego nadimkom, netko koga treba paziti i maziti i koga se i ne uzima previše ozbiljno.
Kako tu ulogu pomiriti sa sazrijevanjem koje osjećam u sebi... s činjenicom da već 11 godina živim sama i da više ne potpadam pod njihova pravila?
I želim li se uopće istrgnuti iz tog položaja u kojem se blaženom ravnodušnošću i hinjenom infantilnošću ograđujem od preuzimanja odgovornosti i nazivanja stvari pravim imenom?
Kako bih samo voljela da imam hrabrosti reći majci da joj strašno zamjeram ravnodušnost i osjećaj neželjenosti s kojim me donijela na svijet i koji sam jasno osjetila.
Kako bih samo željela reći sestrama da su na pravom putu da postanu naša majka, da hrana ne zamjenjuje ljubav i da su udane za kretene.
Kako bratu reći da je postao alkoholičar kao i svi drugi muškarci u našoj obitelji?
Kako mu mogu reći, a da me shvati ozbiljno, da će ga njegove kćeri jednoga dana mrziti više nego što je on mrzio našega oca?

I onda odjednom, pišući ovo, shvatih:
Tko sam ja da im sudim?
Tko sam ja da im dijelim savjete?

Ja sam njima sigurno jednak, ako ne i veći izvor tuge i briga.
Vjerojatno održavaju već i obiteljska vijećanja o mojoj izvanbračnoj zajednici, a sestra koja već godinama samo rađa djecu i više ne zna složiti normalnu rečenicu... vidjela sam njezin sažalni pogled kada sam joj rekla da ne znam želim li ikada postati majka.

Želimo različite stvari.
A nekada smo bili jedno. Moje sestre, moj brat i ja.
Što smo stariji, ova bolesna obitelj i zajednička patnja koju smo dijelili i koja nas je nekad zbližavala, sada nas razdvaja.
I hrpa djece koju još uvijek rađa moja sestra, hrpe hrane i litre alkohola u kojim se utapaju moja druga sestra i brat, moj bijeg od stvarnog života samo su sredstva koja otupljuju našu bol i sprječavaju nas da iti na sekundu ostanemo nasamo sa svojom bolnom nutrinom.