Prebolno prekopavanje po prošlosti

15 lipanj 2008

Pokrenula sam ovaj blog jako žustro, odlučno, nepromišljeno. U par mjeseci sam si napokon postavila dijagnozu, kontaktirala druge ljude s istim problemom, nabavila literaturu s Amzona, počela čitati o djeci alkoholičara....
I odjednom zastoj. Ne mogu dalje. Prebolno je kopati po vlastitoj nutrini na ovakav način. Traži previše hrabrosti.... a ja sam kukavica.
Čitam ja tako jednu od tih knjiga u krevetu, prepoznajem situacije, uloge u obitelji koje smo preuzeli moje sestre, moj brat i ja i odjednom se teret zakopanih uspomena sjurio na mene poput bujice.....opet sam bila u našoj obiteljskoj kući, petogodišnja djevojčica, ležim na očevom trbuhu; starija sestra ga je opet nekom svojom nepromišljenom izjavom izazvala....mirna obiteljska večer se počinje mijenjati, otac mijenja ton, zaboravlja na mene i na činjenicu da smo se do prije par minuta igrali. Osjećam da se izljev bijesa bliži i preuzimam ulogu obiteljskog klauna, pokušavam ga zabaviti, natjerati da misli na nešto drugo, a ne na sestru i kako je ljut na nju....
Prevelik je to teret za petogodišnju curicu. Kako ja samo sve to uopće znam? Kako se nosim s činjenicom da sestra ne shvaća da je samo pokušavam zaštititi - ona stalno misli da joj zapravo otimam očevu ljubav i zbog toga me ne voli. Zašto moja majka sve to dopušta? Zašto sve ne može biti idilično kao prije pet minuta....
Nisam 25 godina mislila na taj dan i jedna knjiga je sve opet izvukla na površinu....
Od tada je knjiga odbačena. Eno je na polici.
Ne usuđujem joj se približiti.
Ako je ponovo otvorim, tko zna čega ću se još sjetiti.

<< Arhiva >>

0