O sebi volim misliti da sam intuitivna i da dobro kužim stvari. Jako dobro slušam i razumijem ljudske odnose, nepoznati ljudi mi se vole povjeravati, dajem korisne savjete.....
Ljude obično čitam kao otvorenu knjigu. Kada uđem u sobu punu nepoznatih lica, za par minuta mogu detektirati veze među njima: tko se kome sviđa, tko je kome ljubavnik....Predviđam tijek tuđih misli i nevjerojatno brzo mu se prilagođavam. Dok mnogi to nazivaju intuicijom, to je zapravo samo osobina koju sam razvila živeći između dvaju nepredvidivih ispada bijesa. Osobina nužna za preživljavanje u alkoholičarskoj obitelji.
Moraš biti sposoban predvidjeti svaku emociju svoga oca....kako bi se mogao na vrijeme skloniti ili pomoći drugima da izbjegnu potencijalno opasnu situaciju.

Puno više problema imam sama sa sobom. Svojim emocijama ne dajem nikakvu važnost. Nikada ne tražim pomoć od drugih ljudi. I u najtežim situacijama se ne povjeravam ni najbližima, sebe stavljam uvijek u drugi plan.......ponekad sam ljuta da me nitko ne razumije i da nikome nije stalo.
Tek nedavno sam shvatila da je problem u meni i da zapravo meni nije stalo do mene, da se ni sama ne razumijem.

Znala sam danima, tjednima, mjesecima biti ljuta, tužna i depresivna a da ni sama nisam znala da se tako osjećam. Sjećam se kada sam prekinula svoju prvu dužu vezu. Nakon stototog po redu mučnog razgovora, odlučili smo da je definitivno kraj. On je otišao, ja sam plakala na krevetu. Legla sam i zaspala. Spavala sam valjda 5, 6 sati u komadu. Kada sam se probudila, nisam mogla vjerovati kakva sam hladnokrvna kučka. Nisam mogla vjerovati da je on otišao tako sjeban, a da sam ja hladno zaspala. Ustala sam se, prošetala, pojela vrećicu gumenih bombona i petogodišnju vezu stavila ad acta. Nisam očekivala da će biti tako lako, ali sam bila sretna da je.
Naravno, godine su prošle, a ja sam se u sebi borila s nerazriješenim i nepreboljenim emocijama…..da ni toga nisam bila svjesna. Umjesto da sam tada odbolovala, a ne prespavala svoju bol, odradila sam taj prekid u nebrojenim flešbekovima, na tisuće gorih i bolnijih načina koji su prilično zagadili i moju sljedeću vezu.
Nekad sam znala biti tako nesvjesna svoje tuge da mi nije bilo jasno zašto imam neizdržive trnce i bolove u lijevoj ruci i prsima.
Depresiju sam liječila čipsom, prazninu u sebi punila hranom....Stalno ponosna na svoju tobožnju hrabrost i snagu nisam ni shvaćala koliko je to sve gluma i lažni stav, čahura u koju sam se davno zatvorila da izbjegnem neugodne osjećaje.

Sjećam se čak i vremena kada sam razvila taj svoj zaštitini mehanizam….odluka je bila prilično svjesna. Kako su se ružni događaji redali iz dana u dan mog djetinjstva, s vremenom sam ih naučila ignorirati…. isključila sam i dobro i loše iz svoje glave, postala tupa na lijepo i ružno, a sarkastičnost je postala moja glavna karakterna crta. Znala sam si mantrati: ljudi su odvratni, ništa što naprave me više ne može iznenaditi ni povrijediti…..
Tako uspješno sam se ogradila od svih emocija, da sam potpuno izgubila kontakt s njima, s lijepim i ružnim u sebi i oko sebe…..postala sam emocionalni invalid koji možda i osjeća, ali ne zna da osjeća. Ako i zna da osjeća, ne zna to pokazati, ako to i pokazuje, pokazuje na krivi način....



Što sada, s tom "vještinom" koja više ne pomaže da bih preživjela, nego me sve više smeta u življenju života? Nastojim je se riješiti. Nastojim je se osloboditi. Radim male korake. Polako ljude puštam u svoje srce i svoj život. Svaki razgovor u kojem nekome povjerim malu sitnicu koju sam do tada čuvala isključivo za sebe smatram svojom pobjedom.... Svaki zagrljaj koji me ne uplaši.....svaka prepoznata suza....Toliko velikih koraka je ispred mene, klimavih, nespretnih, dječjih koraka.....A ja ih se po prvi put ne bojim napraviti.