Sljedeći tekst sam izvorno napisala na forumu http://www.sutnjanijezlato.com/forum.


Prije par dana sam prvi put progovorila o alkoholizmu u svojoj obitelji. Doduše, bilo je to anonimno, na jednom drugom forumu, ali odjednom sam shvatila da mi je puno lakše kada stvari izbacim iz sebe. Da ne kažem koliko mi je pomoglo to što sam razgovarala s ljudima sa sličnim problemom.
Zašto mi djeca alkoholičara ne razgovaramo o tome? Ako je riječ o kroničnoj bolesti koja razara naše obitelji, zašto se to sramimo priznati? Možda zato što nas još od malena uče skrivati problem koji ima mama/tata. Skrivamo ga unutar obitelji, jedni od drugih, skrivamo ga od susjeda....sve do jednog trenutka kada problem postane toliki da se više ne može skrivati. Ja sam danas odlučila prekinuti svoju tišinu i ispričati svoju priču.

Moj otac je alkoholičar. Alkoholičar je na žalost postao i moj brat. Rođena sam u sredini koja je jako patrijarhalna i u kojoj je alkoholizam društveno prihvaćena stvar i čak dio procesa postajanja muškarcem, a pijenje je nešto što se radi od malih nogu.
Moje sestre i brat pamte neka druga vremena kada je naša obitelj bila sretnija i kada je tata bio "normalan", ali ja ne pamtim nijednog sretnog dana djetinjstva; nijednog dana u kojem nisam hodala na prstima jer nisam znala hoće li se on napiti i hoće li napraviti scenu.
U vječitom strahu i očekivanju, bez prijatelja i mrzeći, voleći i bojeći se oca, okrivljujući i ne poštujući majku, u kući sam bila do svoje 18 godine. Odlazak na fakultet me bar na 10 mjeseci udaljio iz te bolesne sredine, osamostaljenjem i pronalaskom svoga posla napravila sam još korak dalje. Jesam li danas potpuno slobodna od svojih otrovnih roditelja? Naravno da nisam. Da jesam, zar bih pisala ovdje? Nitko od nas djece alkoholičara nikada se potpuno ne oslobodi. Odrastanje u takvoj atmosferi straha, nedostatka ljubavi ostavlja na nama tragove i posljedice s kojima se moramo boriti cijeloga života, a roditelji nisu nešto što čovjek samo tako napusti.
Na sebi, svome samopouzdanju, odnosu s drugim ljudima sam morala raditi nevjerojatno puno. Za stvari koje su drugim ljudima potpuno prirodne: kao što je poljubac, iskazivanje osjećaja, upoznavanje prijatelja, pa i običan telefonski razgovor s neznancem ja se ponekad moram psihički pripremati, ali sve u svemu sam bolje. Očeva iznenadna bolest i još jedna loša božićna priča ponukali su me da po webu tražim stranice koje bi mi pomogle da bolje shvatim alkoholizam i oca i majku i svoga brata i sebe...Na žalost, nisam našla previše dobrih stranica i zato je moja želja da ovo postane jedna od njih.

Kada dijete nije dijete? Kada to dijete živi s alkoholizmom. Jeste li i vi bili jedno od te djece? Izgledali ste kao dijete, oblačili ste kao dijete....ali niste imali onu glavnu dječju karakteristiku: bezbrižnost. Često ste preuzimali ulogu roditelja mlađoj braći i sestrama, a brige i neizvjesnost svakog trenutka koji je dolazio oduzeli su vam svu radost djetinjstva.

Što se to događa u alkoholičarskim obiteljima?
Sve njihovi članovi su duboko potreseni bolešću koja vlada jednim ili više njihovih članova. Kućom stalno vlada atmosfera tjeskobe, a ukućani nikada ne znaju kada će se dogoditi sljedeći ispad ili neugodni incident. Kada dijete dolazi iz škole kući, nikada ne zna u kakvom stanju će zateći roditelja. Kada je trijezan, bolesni roditelj je često pun ljubavi i nježnosti, nasmijan; pijan se pretvara u monstruma, gotovo neljudsko biće koje je spremno izgovoriti najstrašnije stvari, optužiti dijete i za najmanju sitnicu, napasti ga, udariti. Dijete stalno hoda po ljuskama jajeta i boji se i najmanjeg krivog koraka jer on može potaknuti i višesatnu verbalnu tiradu. U takvim obiteljima, drugi roditelj je često toliko preokupiran suprugovom bolešću da se i ne može posvetiti djeci; stalno je umoran i razdražljiv, emocionalno nedostupan gotovo kao i alkoholičar. Djeca ga često manje vole od roditelja alkoholičara jer mu predbacuju inertnost i činjenicu da ih ne zna obraniti od napada.

Dijete se povlači u sebe, u svoju ljušturu. Svi ti osjećaji su tako jaki da ih mora potpuno zanijekati kako bi upće preživjelo. Često, dok sluša viku i lomljenje stvari u kući zavlači glavu u jastuk i vršti u njega: Hoće li ovo ikada prestati? Mašta o odlasku od kuće i to je jedino što život čini podnošljivijim.

Djeca alkoholičara teško sklapaju prijateljstva. Nikada ne znaju je li sigurno dovesti prijatelja doma i hoće li zateći roditelja onesviještenog na podu blagovaonice. Takva djeca često su povučena i druga djeca u razredu ih i ne primjećuju. No mogu preuzeti i sasvim drugačiji obrambeni stav, te postaju razredni lakrdijaši koji u svakom trenutku nekoga nasmijavaju.

Živeći stalno pod opsadnim stanjem, djeca alkoholičara često ne nauče osnovne životne činjenice. Za početak, ona uopće nemaju predodžbu o "normalnom" obiteljskom životu i kako bi on trebao izgledati. Svoje viđenje obitelji temelje na televiziji i onome što vide u susjedstvu, a često odrastu s osjećajem da s njima nešto nije u redu, da im nešto fali, da su drugačiji od drugih.

Fraza "odrasla djeca alkoholičara" počela se upotrebljavati 1970-ih godina dvadesetoga stoljeća u radovima američkih pihologa koji su u svojim istraživanjima sve češće dolazili do zaključaka da sva djeca odrasla u alkoholičarskim obiteljima imaju neke zajedničke osobine. Tako su osjećaji nesigurnosti, sumnje u sebe, srama, osjećaj da smo drugačiji od drugih, prikrivanja i pretvaranja napokon dobili svoje ime. Do tada su se "odrasla djeca alkoholičara" najčešće liječila zbog sekundarnih problema nastalih kao rezultat odrastanja u obitelji pogođenoj alkoholizmom jednog ili oba roditelja, kao što su depresija, poremećaji u prehrani, ponavljanje istih obrazaca u vezi, alkoholizam. U zadnjih nekoliko desetljeća u svijetu je napisano na tisuće knjiga i znanstvenih radova koje problematiziraju ovu temu, na internetu postoje stotine ACOA (Adult Children of Alcoholics) stranica, a u Americi je jako aktivna AL-ANON mreža udruga za pomoć obiteljima alkoholičara. U nas, naravno, ničega od toga nema, nijedna knjiga nije još prevedena na hrvatski, a pitanje je ima li uopće i znanstvenih radova na tu temu i koliko su naši psiholozi uopće upoznati sa tom problematikom.
Ovaj blog je nastao kao dio moga procesa oporavka i zalječenja rana nastalih odrastanjem u jako disfunkcionalnoj obitelji te kao pomoć svim drugim osobama koje imaju slična iskustva.
Na njemu ću pisati vlastite misli i uspomene, te činjenice o skupini psiholoških problema zajedničkih svoj djeci alkoholičara na koje naiđem. Napominjem da nisam psiholog i da ću u svojim nastojanjima možda i navesti koju krivu činjenicu ili presmion zaključak.